Read in English.
Raditi sa starijim osobama s demencijom nije jednostavno. Sendi Bakotić iz Clownexus partnerske organizacije Crveni nosovi u Hrvatskoj podijelila je svoja saznanja o tome kako se povezati sa starijim osobama za koje se čini da ne reagiraju na vanjske podražaje.
Sendi Bakotić:
Moja baka je razvila demenciju puno prije nego što sam ja postala klaunesa u zdravstvu. Nisam tada znala ništa o demenciji, a ipak sam osjećala da znam govoriti njen jezik. Negdje između moje ljubavi prema noni, Samuelu Beckettu i nadrealističkoj poeziji, zaljubila sam se u jezik demencije.
Sada, nakon što sam u svom klaunskom poslu upoznala puno novih prijatelja s demencijom, moja fascinacija samo je veća. Ne postoji jedan jezik demencije! Ima ih na stotine, tisuće, onoliko koliko i ljudi. Od njih, neki razumiju, a ne mogu govoriti. Neki mogu govoriti samo pomoću jedne riječi. Neki ne vide, neki ne čuju, neki promatraju, neki spavaju, neki haluciniraju, a neki ne reagiraju ni na koji vidljivi način. Kako da se onda približimo jedni drugima? Ne znam.
Lekcija 1: Upoznaj svoju publiku.
Tko je ovo divno biće koje sjedi sasvim samo, u svom svijetu? Tko je osoba iza bolesti? Bilo kakve informacije koje možemo dobiti od socijalnih radnika, medicinskog osoblja ili članova obitelji dragocjeni su potencijalni mostovi između naših svjetova. Čime se ova gospođa bavila u životu? Koji su bili njeni hobiji, kakvu glazbu voli? Je li ovaj gospodin možda potajno napisao znanstvenofantastični roman? Vjerujte, netko je stvarno to i napravio!
Lekcija 2: Vjeruj u vrijeme.
I u ljubav, naravno. Ali prvo – u vrijeme. Vrijeme koje nam treba da se povežemo u brzini povjerenja. Vrijeme za smirenje, za duboki udah, kako bismo drugome pružili sigurnost u toj novoj situaciji u kojoj se iznenada nalazi – klaun! Kao da nisu bili dovoljno zbunjeni. Zatim vježbamo čekati bez čekanja. Dajemo prostor emocijama, kakve god one bile, tražimo znakove sudjelovanja ili radosti i počinjemo se igrati.
Lekcija 3: Ništa nam ne može oduzeti kreativnost i humor.
Kada ostanemo bez mogućnosti da računamo ili da se sjećamo povijesti, jezika, ili vlastitih sjećanja, što nam ostaje? Prvo što u životu naučimo posljednje je što ćemo zaboraviti. A ono što nikada ne zaboravljamo su ljubav, kreativnost i humor. I tu smo si najbliži.
Sjećam se jednog bliskog susreta kao da je bio jučer. Moja kolegica Irena i ja tog smo dana na odjel demencije donijele staru pisaću mašinu. Jedna gospođa, koja je prošli put kad smo se srele priznala da je duboko nesretna, zasjala je istog trenutka. “Daj je meni!” rekla je. „Ja sam tajnica!”. Uzela je pisaći stroj, provjerila položaj papira i počela tipkati datum i grad, kao i uvijek. Dok sam joj pomagala s datumom (koji nije ni bio važan), ubrzo je shvatila da je pisaća mašina pokvarena. Nakon kratkog razočaranja i profesionalne kritike jedne daktilografkinje, napravila sam ono što klaunovi rade: predložila sam igru. Sada kada ne može biti pisanih dokaza o onome što pišemo, možemo napisati što god poželimo i nitko neće znati. Razumjela me i progovorila: „ova mašina je sje…”, i zaustavila se. Nije pristojno da fina gospođa poput nje kaže nešto prosto. Pa sam joj potajno pomogla. Riskirala sam i otipkala na mašini ono što sam mislila da je ona mislila. Nakon trenutka neizvjesnosti, prasnula je u smijeh. Nastavila sam pisati još, i još, i tada sam doživjela prve suze od smijeha na odjelu za demenciju. Zajedno smo se smijale nekoliko minuta, uživajući u svojoj nevaljalštini.
Sjećanja blijede, ali emocije ostaju.
Znam da me se sjeća, i ona, i ostali. Mi ih ostavimo u sretnom mamurluku koji se proteže u dan, a oni nas svaki put dočekuju sa sve više veselja. Kod demencije dio mozga odgovoran za emocije preuzima i nadoknađuje sve manju aktivnost kognitivnog dijela. Zato su stariji s demencijom osjetljiviji i iskreniji nego ikad. Ako nismo potpuno iskreni s njima, oni će znati. Ali ako im priđemo otvorenog srca, ponudit će nam svoje.
Cijeli život nekako mi je uspijevalo da se osjećam kao dijete, a kroz ovaj rad osjećam da možda, ipak, odrastam. Osjećam duboko poštovanje prema drugima, pronalazim dubine u boli, svjedok sam različitih istina i priznajem sve realnosti. Učim biti ona koja je mirna i nudi sigurnost, jednako kao igru i maštu. Gledam u lica života koja nikad nisam mislila da ću vidjeti i nalazim razloge za osmijeh samo zato što ih nalaze i oni.
I kad god osjetim da ne znam, znam da ne moramo ništa znati da bismo bili zajedno.
Najnoviji komentari